× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti

tomasevic-ivo

Misleći da analiziram prijedlog Biskupske konferencije iz 2005., mons. Ivo Tomašević prilično je žestoko reagirao ma moju analizu prijedloga Halida Genjca iz SDA. Na koji je način došlo do ove povezanosti interesa visokog dužnosnika SDA, i mons. Ive Tomašević, otkrit ćemo u nastavku.

Piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba

Ova dva probosanska sinkretističko-asimilacijska ideologa zajedničkim nastupima nastoje oživjeti ovu davno ismijanu, politički irelevantu i u narodu odbačenu inicijativu biskupa iz listopada 2005. godine.

Medijska ofenziva Genjca i Tomaševića

Aktualizacijom priče o federalizaciji BiH, Genjac i Tomašević su se medijski aktivirali i izvadili zaboravljeni prijedlog biskupa. Prvi je poslao pismo Europskom parlamentu i gostovao na TV1 a drugi je dao intervju zagrebačkom Globusu te poslao reakciju na adresu Dnevnik.ba, potom je objavivši na KTA.

U ovoj mini – kampanji, Tomašević je uočio jedan moj lapsus o broju predloženih regija. Prošlo je deset godina od kako sam se prvi put izrugivao prijedlogu biskupske konferencije koji bi bolje napisali i studenti franjevačke teologije. Ali, moja banalna greška ne čini prijedlog ništa boljim. Kako tema mog prvog teksta nije bio prijedlog biskupa, kojeg nisam smatrao vrijednim posebne pažnje, dogodila se omaška u broju regija.

Mons. Tomaševiću je možda bilo mudrije da me nije napomenuo na ovaj propust, jer bih zaboravio sve one gluposti iz prijedloga, a o kojima ću se naknadno pozabaviti.

Dijagnoza ispravna, lijek pogrešan

Kontekst vremena u kojem je nastao prijedlog BK, iz 2005. dosta je različit od današnjeg. Naime, tada od hrvatske politike, a time i HDZ-a, nije bilo nikakvih prijedloga niti vizije kojim bi pravcem trebale ići promjene Ustava kako bi se ostvarila željena ravnopravnost Hrvata. Biskupi u tom pogledu jesu dali pozitivan doprinos. To su one uvodne napomene koje je mons. Tomašević tako pedantno nabrojao u svome odgovoru.

Ali, dijagnosticiranje problema je jedna stvar, a prijedlog lijeka je sasvim druga. Djelomično ću se ponoviti: Ono što su biskupi predložili kao rješenje je tako loše da je prihvatljivo samo SDA i Ivi Tomaševiću.

To su brzo shvatili i sami biskupi, te više nisu spomuinjali svoj prijedlog. Danas je nejasno jesu li svi biskupi sada jedinstveni u tada iznesenom stavu. Nezamislivo je da bi biskup Ratko Perić danas podržao nešto slično, koji se javno pitao zašto se Hrvate „utopilo“ u entitet koji se zove Federacija. I ostali šute. Samo se jedan javlja – Tomašević.

Zlobni intervju u Globusu

Da bismo shvatili zašto Tomašević uporno tvrdi da je prijedlog BK dobar, kada je on evidentno loš, trebamo pročitati njegov intervju u Globusu.

Naslov intervjua glasi: „Crkva je protiv trećeg entiteta“.

Iako naslove u pravilu određuje urednik, poznavajući kolegu Hudelista, uvjeren sam da je ovaj naslov izveo iz dojma stečenog u razgovoru s Tomaševićem. A iz naslova vidimo dvije stvari:

Tomašević sebe predstavlja kao predstavnika Crkve

Tomaševiću je prioritet srušiti ideju Trećeg entiteta.

U nekoliko dana kontaktiralo me nekoliko svećenika različitih pozicija moleći me da u eventualnom odgovoru ne poistovjećujem Tomaševića i Crkvu. Naravno da to neću učiniti, jer sam za razliku od njega moralna osoba. Tomašević je taj koji svoje političke ciljeve i osobne ambicije krije iza Crkve, i koji u svoj nemoralnoj agendi svjesno žrtvuje interese hrvatskog naroda u korist „svih građana“.

Prioritetni interes hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jest osiguravanje svoje budućnosti. Traženje uzvišene pravde može biti prioritet eventualno za Crkvu.

Prijedlog legitimnih predstavnika Hrvata jest federalizacija, koju Tomašević i SDA uporno nastoje diskretirati optužbama za novo etničko čišćenje, što je definitivno svjesna nemoralna laž. Nitko nikad nije tražio etnički čiste federalne jedinice.

U svom intervjuu Globusu, legitimnim hrvatskim prijedlozima Tomašević suprotstavlja nelegitimne biskupske. Da se razumijemo, biskupi imaju pravo, i poželjno je da imaju svoj prijedlog. Ali oni za taj prijedlog nemaju legitimitet ni unutar dijecezanskog i redovničkog klera, a da ne govorimo o Crkvi kao narodu Božjem.

Štetni prijedlog

Pozabavimo se prijedlogom.

Tomašević forsira ideju da ni jedan narod u ni u jednoj regiji nema više od 40% stanovništva, i nijedan manje od 30% udjela u vlasti. Koliko su „duboko“ razmišljali o ovom prijedlogu, i koliko su „intenzivno“ promišljali interese Hrvata govori predložena karta prijedloga. Na njoj u tri od četiri regije imamo narode sa više od 40% stanovništva a samo u jednoj regiji (gle čuda – Hercegovina), ne postoji brojčana dominacija! Dosljedno, a!?

Kako onda zadovoljiti uvjet od minimalno 30% vlasti tamo gdje Hrvata ima od jedan do pet posto!?

Kako su došli do ovih genijalnih prijedloga, Tomašević otkriva u nastavku intervjua. Oni su, naime, samo precrtali kartu UNHCR-a! Zatim su angažirali „pojedine stručnjake“. Ovakav prijedlog Hrvatima vjerojatno ne bi servirao ni Slavo Kukić, pa bi bilo zanimljivo čuti tko su stručnjaci koji su osmislili ovaj prijedlog.

Po ovom prijedlogu, na primjer, Hrvat iz Tomislavgrada bi do svog glavnog grada Banja Luke, prvo trebao proći kroz sarajevsku regiju da bi onda prošao kanjon Vrbasa do svog glavnog grada.

Na pola puta, negdje u Jajcu, bi sreo svog prijatelja, također Hrvata, koji ne pripada relativno bliskoj Banja Luci, nego Sarajevu, do kojeg mu treba oko tri sata vožnje.

Nakon dva i pol sata vožnje do svog glavnog grada Sarajeva, naš Jajčanin prolazi kroz selo Lješevo, općina Visoko. Lješevskom Bošnjaku Sarajevo je udaljeno svega deset kilometara ali njemu nije glavni grad regije nije Sarajevo - nego Tuzla.

Toliko o zadovoljenju Tomaševićevih povijesno-ekonomsko-prometno-etničkih kriterija.

Ovakvih bisera ima pregršt, i sama činjenica da Tomaševiću nije dovoljno 16 godina da vidi koliko je prijedlog katastrofalan, govori ustvari da on ima zle namjere s ovim prijedlogom.

Zle namjere

Njegovu zlobu možemo vidjeti već na početku odgovora meni. Tamo me lažno optužio da sam sarajevske Hrvate optužio da su „šaka jada“. Što nije istina. Čitav tekst koji je stavio u linku, pročitao je na maliciozan način, pa je tako shvatio i moju izjavu da je Hrvata u Sarajevu „još malo pa nestalo“.

Za mene ćemo lako, no ono što je mons. Tomašević namjerio hrvatskom narodu je daleko gore.

Tomašević u Globusu izmišlja da se Hrvatima u Posavinu „ne dopušta povratak“. A onda slijedi zlobni komentar: „Nepravedno je željeti obezvlastiti dio svog naroda u vlastitoj domovini“.

Dakle, Tomašević optužuje hrvatske dužnosnike da su odgovorni za odsustvo povratka Hrvata u Republiku Srpsku, i da ih takve protjerane još žele obezvlastiti!!? U istom tekstu Tomašević piše kako Hrvati ne mogu ostvariti ravnopravnost u Republici Srpskoj. Kako ih onda Hrvati iz FBiH žele obezvlastiti ako ionako nemaju vlasti?

Pitanje Posavine, za posavljaka Tomaševića razumljivo je prioritetno. Međutim, evidentno je da on previše vremena provodi u Sarajevu a premalo u Posavini. S obzirom da sam obišao i Posavinu, i znam Posavljaka vjerojatno više od njega, slobodan sam mu priopćiti tužnu istinu: Hrvati su iz Posavine protjerani prije 25 godina. Imovina im je uništena. Nikad se neće vratiti. Što god mi učinili, većini njih će uvijek biti ljepše u Zagrebu i Slavonskom Brodu.

Inzistiranje na Božanskoj pravda za ljude koji četvrt stoljeća žive situirani u EU, u trenucima kada se Hrvati bore za goli opstanak u FBiH, jednostavno je zlobno.

Realnost zanemariti, nepravdu ispraviti

To mons. Tomašević u jednom trenutku i sam nesvjesno priznaje kada kritizira kartu „trećeg entiteta“. On kaže da ta karta „ne ide za ispravljanjem nepravde, nego prihvaća realno stanje, koje nije pravedno“.

Aferim monsinjore.

Pa koja to karta ispravlja nepravdu? Bi li se to netko vratio u Derventu ako se usvoji prijedlog Biskupske konferencije? Jedini način da se Hrvati Dervente vrate u Derventu jest da ona pripadne Hrvatskoj. Sve ostalo su pusti snovi.

I da: Hrvati u BiH, za razliku od Tomaševića i sličnih, traže da se prizna realnost. Jer kao što znamo svi mi koji živImo od svog rada – život je nepravedan. I to je trajnija kategorija od Republike Srpske.

Ima još izjava u Tomaševićevom intervjuu koji pokazuju njegovo elementarno nepoznavanje Hrvata, Bosne i Hercegovine i svijeta u kojem se nalazi. Kaže na jednom mjestu: „Hrvatski narod je očuvan ponajprije zahvaljujući Crkvi“. Jest ako mislimo na nadbiskupa Josipa Štadlera koji se ponosio svojim hrvatskim rodom, koji se nije bojao što će drugi misliti o njegovu narodu nego je bio hrabri i neustrašivi pastir tog naroda. Ali ako govorimo o Tomaševićima, onda je potrebno naglasiti da je hrvatski narod očuvan ponajprije zahvaljujući Hrvatskom vijeću obrane. Da su usvojeni apeli raznih tomaševića iz 1992.-1994. onda bi HVO bio potčinjen tzv. Armiji RBiH, a hrvatsko pitanje bi bilo riješeno nepostojanjem Hrvata.

Greška Crkve

Na kraju, osvrnut ću se i na dijelove koje mi je Tomašević direktno zamjerio.

On tvrdi da ja tvrdim da je Katolička Crkva nasuprot hrvatskom narodu. Ja to ne tvrdim. Ja tvrdim da su nasuprot hrvatskom narodu SDA i Ivo Tomašević.

Što se tiče Crkve, njena je greška samo što je kroz Biskupsku konferenciju govorila U IME hrvatskog naroda, a da za to isto nema nikakvo ovlaštenje. Koliko god vam se gadilo, političari su jedini ovlašteni zastupati narod. Crkva može zastupati samo sebe. Kada Crkva i njen kler iznosi moralna načela onda iza njih sama mora stajati.

Ukoliko se na drugi način želi zauzeti za hrvatski narod u ime kojeg želi nastupa, (isključujući na taj način druge katolike koji nisu Hrvati), onda se može politički aktivirati te na izborima ponuditi platformu iza koje bi narod eventualno stao.

Međutim, Crkva je svjesna da se nema pravo izravno baviti političkim pitanjima jer je to ne dopušta ni zakonik kanonskog prava tako da su istupi pojedinaca obučenih u kleričke halje zapravo iznošenja privatnih i osobnih stavova kojima se u ovom primjeru, dodvorava sarajevsko-bošnjačkim elitama.

Zle optužbe

Nadalje, Tomašević uporno političare, a kako sam shvatio i mene, optužuje da „križamo dio hrvatskog naroda“. To je također zlobno konstruirana laž. Hrvati koji su 25 godina dio nekih drugih zajednica i žive u nekim drugim državama, ne mogu očekivati da će se iscrpljeni hrvatski narod u BiH boriti za njihova politička prava dok se njihovi potomci sramote reći da su iz Bosne.

Njihova nesreća jest zacementirana, i ne postoji taj Sud i Ustavni model koji će nepravdu ispraviti a njih vratiti na ognjišta.

Naravno, legitimno je da Tomašević i dalje sanja povratak svojih Posavljaka, dok mu se Halid Genjac iza leđa hinjski smije. Ali u tim snovima mu nitko ne može pomoći, ponajmanje hrvatski političari. Jednako je legitimno zastupati promašene prijedloge, ali onda nek bar ne ometa prijedloge koji uvažavaju realnost. Mi ćemo se boriti za takve prijedloge, a Tomašević za svoje prijedloge može moliti Boga. Ili Genjca.

Na kraju, svoje obraćanje meni Tomašević završava na ružan način, zbog čega je i moj ton ružan prema njemu.

Zamjeri mi da procjenjujem situaciju bez ikakve odgovornosti i preporučuje mi izučavanje literature.

Pitam se, kakvu to on odgovornost ima!? Moja je odgovornost pred čitateljima, koji će opaliti lajk ili ne, možda komentirati. Tu je kraj odgovornosti. Ja ne nosim nikakvu funkciju osim novinarske.

Ali Tomaševićeva odgovornost je mnogo veća: katolici kojima nešto znači njegovo monsinjorstvo slušat će zlobu koju pripovjeda i propovijeda, i onda će posumnjati u jednoglasnost hrvatskih zahtjeva za ravnopravnošću. A ta jednoglasnost je gromoglasna, unatoč interesima drugova po pameti Genjca i Tomaševića.

Dnevnik.ba

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST

tomasevic-ivo

Misleći da analiziram prijedlog Biskupske konferencije iz 2005., mons. Ivo Tomašević prilično je žestoko reagirao ma moju analizu prijedloga Halida Genjca iz SDA. Na koji je način došlo do ove povezanosti interesa visokog dužnosnika SDA, i mons. Ive Tomašević, otkrit ćemo u nastavku.

Piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba

Ova dva probosanska sinkretističko-asimilacijska ideologa zajedničkim nastupima nastoje oživjeti ovu davno ismijanu, politički irelevantu i u narodu odbačenu inicijativu biskupa iz listopada 2005. godine.

Medijska ofenziva Genjca i Tomaševića

Aktualizacijom priče o federalizaciji BiH, Genjac i Tomašević su se medijski aktivirali i izvadili zaboravljeni prijedlog biskupa. Prvi je poslao pismo Europskom parlamentu i gostovao na TV1 a drugi je dao intervju zagrebačkom Globusu te poslao reakciju na adresu Dnevnik.ba, potom je objavivši na KTA.

U ovoj mini – kampanji, Tomašević je uočio jedan moj lapsus o broju predloženih regija. Prošlo je deset godina od kako sam se prvi put izrugivao prijedlogu biskupske konferencije koji bi bolje napisali i studenti franjevačke teologije. Ali, moja banalna greška ne čini prijedlog ništa boljim. Kako tema mog prvog teksta nije bio prijedlog biskupa, kojeg nisam smatrao vrijednim posebne pažnje, dogodila se omaška u broju regija.

Mons. Tomaševiću je možda bilo mudrije da me nije napomenuo na ovaj propust, jer bih zaboravio sve one gluposti iz prijedloga, a o kojima ću se naknadno pozabaviti.

Dijagnoza ispravna, lijek pogrešan

Kontekst vremena u kojem je nastao prijedlog BK, iz 2005. dosta je različit od današnjeg. Naime, tada od hrvatske politike, a time i HDZ-a, nije bilo nikakvih prijedloga niti vizije kojim bi pravcem trebale ići promjene Ustava kako bi se ostvarila željena ravnopravnost Hrvata. Biskupi u tom pogledu jesu dali pozitivan doprinos. To su one uvodne napomene koje je mons. Tomašević tako pedantno nabrojao u svome odgovoru.

Ali, dijagnosticiranje problema je jedna stvar, a prijedlog lijeka je sasvim druga. Djelomično ću se ponoviti: Ono što su biskupi predložili kao rješenje je tako loše da je prihvatljivo samo SDA i Ivi Tomaševiću.

To su brzo shvatili i sami biskupi, te više nisu spomuinjali svoj prijedlog. Danas je nejasno jesu li svi biskupi sada jedinstveni u tada iznesenom stavu. Nezamislivo je da bi biskup Ratko Perić danas podržao nešto slično, koji se javno pitao zašto se Hrvate „utopilo“ u entitet koji se zove Federacija. I ostali šute. Samo se jedan javlja – Tomašević.

Zlobni intervju u Globusu

Da bismo shvatili zašto Tomašević uporno tvrdi da je prijedlog BK dobar, kada je on evidentno loš, trebamo pročitati njegov intervju u Globusu.

Naslov intervjua glasi: „Crkva je protiv trećeg entiteta“.

Iako naslove u pravilu određuje urednik, poznavajući kolegu Hudelista, uvjeren sam da je ovaj naslov izveo iz dojma stečenog u razgovoru s Tomaševićem. A iz naslova vidimo dvije stvari:

Tomašević sebe predstavlja kao predstavnika Crkve

Tomaševiću je prioritet srušiti ideju Trećeg entiteta.

U nekoliko dana kontaktiralo me nekoliko svećenika različitih pozicija moleći me da u eventualnom odgovoru ne poistovjećujem Tomaševića i Crkvu. Naravno da to neću učiniti, jer sam za razliku od njega moralna osoba. Tomašević je taj koji svoje političke ciljeve i osobne ambicije krije iza Crkve, i koji u svoj nemoralnoj agendi svjesno žrtvuje interese hrvatskog naroda u korist „svih građana“.

Prioritetni interes hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jest osiguravanje svoje budućnosti. Traženje uzvišene pravde može biti prioritet eventualno za Crkvu.

Prijedlog legitimnih predstavnika Hrvata jest federalizacija, koju Tomašević i SDA uporno nastoje diskretirati optužbama za novo etničko čišćenje, što je definitivno svjesna nemoralna laž. Nitko nikad nije tražio etnički čiste federalne jedinice.

U svom intervjuu Globusu, legitimnim hrvatskim prijedlozima Tomašević suprotstavlja nelegitimne biskupske. Da se razumijemo, biskupi imaju pravo, i poželjno je da imaju svoj prijedlog. Ali oni za taj prijedlog nemaju legitimitet ni unutar dijecezanskog i redovničkog klera, a da ne govorimo o Crkvi kao narodu Božjem.

Štetni prijedlog

Pozabavimo se prijedlogom.

Tomašević forsira ideju da ni jedan narod u ni u jednoj regiji nema više od 40% stanovništva, i nijedan manje od 30% udjela u vlasti. Koliko su „duboko“ razmišljali o ovom prijedlogu, i koliko su „intenzivno“ promišljali interese Hrvata govori predložena karta prijedloga. Na njoj u tri od četiri regije imamo narode sa više od 40% stanovništva a samo u jednoj regiji (gle čuda – Hercegovina), ne postoji brojčana dominacija! Dosljedno, a!?

Kako onda zadovoljiti uvjet od minimalno 30% vlasti tamo gdje Hrvata ima od jedan do pet posto!?

Kako su došli do ovih genijalnih prijedloga, Tomašević otkriva u nastavku intervjua. Oni su, naime, samo precrtali kartu UNHCR-a! Zatim su angažirali „pojedine stručnjake“. Ovakav prijedlog Hrvatima vjerojatno ne bi servirao ni Slavo Kukić, pa bi bilo zanimljivo čuti tko su stručnjaci koji su osmislili ovaj prijedlog.

Po ovom prijedlogu, na primjer, Hrvat iz Tomislavgrada bi do svog glavnog grada Banja Luke, prvo trebao proći kroz sarajevsku regiju da bi onda prošao kanjon Vrbasa do svog glavnog grada.

Na pola puta, negdje u Jajcu, bi sreo svog prijatelja, također Hrvata, koji ne pripada relativno bliskoj Banja Luci, nego Sarajevu, do kojeg mu treba oko tri sata vožnje.

Nakon dva i pol sata vožnje do svog glavnog grada Sarajeva, naš Jajčanin prolazi kroz selo Lješevo, općina Visoko. Lješevskom Bošnjaku Sarajevo je udaljeno svega deset kilometara ali njemu nije glavni grad regije nije Sarajevo - nego Tuzla.

Toliko o zadovoljenju Tomaševićevih povijesno-ekonomsko-prometno-etničkih kriterija.

Ovakvih bisera ima pregršt, i sama činjenica da Tomaševiću nije dovoljno 16 godina da vidi koliko je prijedlog katastrofalan, govori ustvari da on ima zle namjere s ovim prijedlogom.

Zle namjere

Njegovu zlobu možemo vidjeti već na početku odgovora meni. Tamo me lažno optužio da sam sarajevske Hrvate optužio da su „šaka jada“. Što nije istina. Čitav tekst koji je stavio u linku, pročitao je na maliciozan način, pa je tako shvatio i moju izjavu da je Hrvata u Sarajevu „još malo pa nestalo“.

Za mene ćemo lako, no ono što je mons. Tomašević namjerio hrvatskom narodu je daleko gore.

Tomašević u Globusu izmišlja da se Hrvatima u Posavinu „ne dopušta povratak“. A onda slijedi zlobni komentar: „Nepravedno je željeti obezvlastiti dio svog naroda u vlastitoj domovini“.

Dakle, Tomašević optužuje hrvatske dužnosnike da su odgovorni za odsustvo povratka Hrvata u Republiku Srpsku, i da ih takve protjerane još žele obezvlastiti!!? U istom tekstu Tomašević piše kako Hrvati ne mogu ostvariti ravnopravnost u Republici Srpskoj. Kako ih onda Hrvati iz FBiH žele obezvlastiti ako ionako nemaju vlasti?

Pitanje Posavine, za posavljaka Tomaševića razumljivo je prioritetno. Međutim, evidentno je da on previše vremena provodi u Sarajevu a premalo u Posavini. S obzirom da sam obišao i Posavinu, i znam Posavljaka vjerojatno više od njega, slobodan sam mu priopćiti tužnu istinu: Hrvati su iz Posavine protjerani prije 25 godina. Imovina im je uništena. Nikad se neće vratiti. Što god mi učinili, većini njih će uvijek biti ljepše u Zagrebu i Slavonskom Brodu.

Inzistiranje na Božanskoj pravda za ljude koji četvrt stoljeća žive situirani u EU, u trenucima kada se Hrvati bore za goli opstanak u FBiH, jednostavno je zlobno.

Realnost zanemariti, nepravdu ispraviti

To mons. Tomašević u jednom trenutku i sam nesvjesno priznaje kada kritizira kartu „trećeg entiteta“. On kaže da ta karta „ne ide za ispravljanjem nepravde, nego prihvaća realno stanje, koje nije pravedno“.

Aferim monsinjore.

Pa koja to karta ispravlja nepravdu? Bi li se to netko vratio u Derventu ako se usvoji prijedlog Biskupske konferencije? Jedini način da se Hrvati Dervente vrate u Derventu jest da ona pripadne Hrvatskoj. Sve ostalo su pusti snovi.

I da: Hrvati u BiH, za razliku od Tomaševića i sličnih, traže da se prizna realnost. Jer kao što znamo svi mi koji živImo od svog rada – život je nepravedan. I to je trajnija kategorija od Republike Srpske.

Ima još izjava u Tomaševićevom intervjuu koji pokazuju njegovo elementarno nepoznavanje Hrvata, Bosne i Hercegovine i svijeta u kojem se nalazi. Kaže na jednom mjestu: „Hrvatski narod je očuvan ponajprije zahvaljujući Crkvi“. Jest ako mislimo na nadbiskupa Josipa Štadlera koji se ponosio svojim hrvatskim rodom, koji se nije bojao što će drugi misliti o njegovu narodu nego je bio hrabri i neustrašivi pastir tog naroda. Ali ako govorimo o Tomaševićima, onda je potrebno naglasiti da je hrvatski narod očuvan ponajprije zahvaljujući Hrvatskom vijeću obrane. Da su usvojeni apeli raznih tomaševića iz 1992.-1994. onda bi HVO bio potčinjen tzv. Armiji RBiH, a hrvatsko pitanje bi bilo riješeno nepostojanjem Hrvata.

Greška Crkve

Na kraju, osvrnut ću se i na dijelove koje mi je Tomašević direktno zamjerio.

On tvrdi da ja tvrdim da je Katolička Crkva nasuprot hrvatskom narodu. Ja to ne tvrdim. Ja tvrdim da su nasuprot hrvatskom narodu SDA i Ivo Tomašević.

Što se tiče Crkve, njena je greška samo što je kroz Biskupsku konferenciju govorila U IME hrvatskog naroda, a da za to isto nema nikakvo ovlaštenje. Koliko god vam se gadilo, političari su jedini ovlašteni zastupati narod. Crkva može zastupati samo sebe. Kada Crkva i njen kler iznosi moralna načela onda iza njih sama mora stajati.

Ukoliko se na drugi način želi zauzeti za hrvatski narod u ime kojeg želi nastupa, (isključujući na taj način druge katolike koji nisu Hrvati), onda se može politički aktivirati te na izborima ponuditi platformu iza koje bi narod eventualno stao.

Međutim, Crkva je svjesna da se nema pravo izravno baviti političkim pitanjima jer je to ne dopušta ni zakonik kanonskog prava tako da su istupi pojedinaca obučenih u kleričke halje zapravo iznošenja privatnih i osobnih stavova kojima se u ovom primjeru, dodvorava sarajevsko-bošnjačkim elitama.

Zle optužbe

Nadalje, Tomašević uporno političare, a kako sam shvatio i mene, optužuje da „križamo dio hrvatskog naroda“. To je također zlobno konstruirana laž. Hrvati koji su 25 godina dio nekih drugih zajednica i žive u nekim drugim državama, ne mogu očekivati da će se iscrpljeni hrvatski narod u BiH boriti za njihova politička prava dok se njihovi potomci sramote reći da su iz Bosne.

Njihova nesreća jest zacementirana, i ne postoji taj Sud i Ustavni model koji će nepravdu ispraviti a njih vratiti na ognjišta.

Naravno, legitimno je da Tomašević i dalje sanja povratak svojih Posavljaka, dok mu se Halid Genjac iza leđa hinjski smije. Ali u tim snovima mu nitko ne može pomoći, ponajmanje hrvatski političari. Jednako je legitimno zastupati promašene prijedloge, ali onda nek bar ne ometa prijedloge koji uvažavaju realnost. Mi ćemo se boriti za takve prijedloge, a Tomašević za svoje prijedloge može moliti Boga. Ili Genjca.

Na kraju, svoje obraćanje meni Tomašević završava na ružan način, zbog čega je i moj ton ružan prema njemu.

Zamjeri mi da procjenjujem situaciju bez ikakve odgovornosti i preporučuje mi izučavanje literature.

Pitam se, kakvu to on odgovornost ima!? Moja je odgovornost pred čitateljima, koji će opaliti lajk ili ne, možda komentirati. Tu je kraj odgovornosti. Ja ne nosim nikakvu funkciju osim novinarske.

Ali Tomaševićeva odgovornost je mnogo veća: katolici kojima nešto znači njegovo monsinjorstvo slušat će zlobu koju pripovjeda i propovijeda, i onda će posumnjati u jednoglasnost hrvatskih zahtjeva za ravnopravnošću. A ta jednoglasnost je gromoglasna, unatoč interesima drugova po pameti Genjca i Tomaševića.

Dnevnik.ba

REDAKCIJA PORTALA

info@notra.ba

Marketing

marketing@notra.ba

Copyright 2007-2023 NOTRA Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.

Saznajte više