Prije skoro godinu dana uz prekide zbog pandemije COVID-a 19 u Novom Travniku je pokrenuta Škola rukometa u organizaciji Bojana Štrbca, Nikole Ćate, Danijela Papića i Luke Barnjaka. Djeca i oni nešto stariji iskazali su veliko zanimanje za treniranje ovog sporta koji je u Novom Travniku bio zaboravljen. O uvjetima treniranja, mladim talentima i mogućnostima širenja ove pozitivne priče razgovarali smo s trenerom u Školi rukometa Novog Travnika, Bojanom Štrbcem.
Bojan Štrbac i njegove kolege treneri već nekoliko godina uspješno vode Rukometnu akademiju u Vitezu, te su zbog velikog broja zainteresirane djece slično pokušali napraviti i u našem gradu sa školom rukometa. Iako je u početku bio sumnjičav trener Bojan ističe kako je broj djece itekako zadovoljavajući s obzirom na situaciju u kojoj se čitav svijet nalazi.
„Od osnutka i prvog dana treninga imamo stabilan broj od 40ak djece, ali itekako bi se taj broj mogao uduplati, međutim pandemija nas je nekoliko puta privremeno zaustavila u radu. Najviše u tome ispaštaju djeca koja su zaista željna treninga, igre i druženja s vršnjacima.“
Da ovaj mladi trener i njegove kolege rade odličan posao potvrđuju to i rezultati Rukometne akademije Vitez koji su u muškoj konkurenciji četvrti (ispred njih su Izviđač 1, Izviđač 2, Zrinjski), a u konkurenciji djevojčica treći (ispred njih su samo Grude i Tomislavgrad) u ligaškom najtecanju Herceg-Bosne. Vrijedi istaknuti da je kod dječaka zastupljeno 14 ekipa u ligi, a kod djevojčica 9.
Bojan ističe kako veliki broj djece jako ozbiljno pristupa treninzima, a da talenta ne nedostaje.
Međutim nije sve idealno jer djeca treniraju u hladnoj dvorani koja je već odavno postala problem, broj treninga u tjednu je ispod prosjeka jer sami moraju plaćati termine za održavanje treninga, a nedostaje i opreme. Djeca su za vrijeme ljetnog vremena trenirala vani, ali tereni nisu u najboljem stanju i zahtjevaju stalno čišćenje i održavanje.
„Treninzi se održavaju dva puta tjedno, a dok ostali klubovi treniraju i četiri puta tjedno. Naša djeca zaista postižu odlične rezultate i konkurentni su ekipama koje treniraju u znatno boljim uvjetima što dokazuje da Novi Travnik ima svjetlu rukometnu budućnost, ali potrebna nam je podrška.“, napominje Bojan Štrbac, trener u Rukometnoj školi Novi Travnik.
Mjesečna članarina iznosi 20KM kao i u svim klubovima, a škola rukometa i njeni treneri se financiraju samo od tih sredstava. Troškovi su veliki počevši od opreme, poput golova i dresova. Novac za dresove je izdvojio svaki roditelj za svoje dijete, a pored toga uvijek se dodaju troškovi putovanja i gostovanja drugim klubovima. Gostovanje se uvijek treba uzvratiti, a pored toga širenje poznanstava i prijateljstava za ovu djecu je sve.
Ove mlade rukometne nade, Novi Travnik i Vitez zaista gdje god odu predstavljaju u najljepšem svjetlu s imenom grada na leđima. Postoji li ljepša prezentacija i samopromocija grada kroz sport, mladost i druženje? Treneri rukometne škole su zahvalni upravi Osnovne škole Novi Travnik jer su im na samim početcima izlazili u susret, a njihovi termini za dvoranu još uvijek vrijede, međutim dvorana OŠ Novi Travnik prilagodljiva je samo za minirukomet i mlađu djecu.
Prije nekoliko tjedana u Gradskoj sportskoj dvorani u Vitezu održano je zajedničko druženje svih polaznika akademije i škole rukometa gdje su se djeca imala priliku upoznati i zaigrati jedni protiv drugih. Mališani su jednom prilikom zaigrali i protiv svojih roditelja, a smijeha i zabave nije nedostajalo. Trener Bojan najavljuje i odigravanje derbi susreta između Viteza i Novog Travnika, ali se čeka toplije vrijeme i bolja epidemiološka situacija.
Rukometna akademija Vitez aplicira i na razne projekte kojih je Škola rukometa Novi Travnik sastavni dio. Kroz projekte se organiziraju druženja, zajednički treninzi, natjecanja, bazeni, zimovanja i sve ostale aktivnosti.
U vremenu kada brojni mladi ljudi odlaze vani u potrazi za boljim životom možda je ovo naša prilika da se osvjestimo i djeci pružimo barem malo zadovoljstvo treniranja i druženja. Uvjeti treniranja dostojni 21. Stoljeća zaista su san ovih mališana, a talent koji posjeduju neki od njih možda nikada neće ugledati svjetlo dana i možda nikada neće zaigrati na velikoj rukometnoj sceni.. Zašto? – pitanje na koje nitko kao pojedinac ne može dati odgovor nego je obaveza i zadaća ne samo vlasti nego i svih nas omogućiti djeci da odrastaju u i kroz sport, da grade prijateljstva i sazrijevaju u zdrave, kvalitetne i ozbiljne mlade ljude.
Nema iskrenijeg osmijeha od osmijeha djeteta.
KK/Notra.ba
