Godine 1999. godine Bangladeš je na Glavnoj skupštini UNESCO-a, svjestan ugroženosti vlastitog jezika, predložio da 21. veljače bude posvećen pravu svakog čovjeka da se izaražava na jeziku kojem želi, a posebno na materinskom.
Prema rječniku Vladimira Anića materinski jezik je idiom koji dijete stječe u najranijoj dobi bez svjesnog učenja, najčešće od majke, stoga nosi takav naziv. Materinski je jezik zapravo prvi jezik koji čovjek prihvaća. Majka je ta koja nas uči pričati, pa samim tim i dolazi naziv materinski jezik, a taj naziv u raznim inačicama postoji u skoro svakom jeziku svijeta.
Povodom ovog dana razgovarali smo s učiteljima i nastavnicima koji svojim svakodnevnim radom nastoje kod učenika probuditi svijest o važnosti materinskog jezika.
„Jako je bitno da djeca od najranije dobi uče svoj materinski jezik. Danas imamo situaciju da djeca prije polaska u školi znaju imenovati sve boje na engleskom jeziku, što svakako nije loše, a ne znaju na svome materinskom. Naravno, sve je to zbog prevelikog korištenja modernih medija od najranije dobi. Zabrinjavajuće je da se roditelji ponose tim, a ne ulažu truda kako bi dijete to isto naučilo na svome jeziku. Tek nakon savjeta tete iz vrtića ili učiteljice počinju se baviti tim.“, kazala je Branka Šiško, učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi „fra Marijan Šunjić“ Stojkovići.
Sanja Ledić, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“, kaže da je važno prepoznati granicu između materinskog i standardnog jezika koji učimo u školi.
„Dan materinskog jezika prilika je da razgovaramo o važnosti prvoga jezika koji svaki čovjek prirodno nauči, a to je materinski jezik. Time ne umanjujemo vrijednost učenja stranih jezika. Važno je znati da je materinski jezik i onaj razgovorni dijalektalni jezik, oslobođen okova standardnog književnog jezika“, kazala je Sanja Ledić.
Danas samo još od starijih generacija čujemo poneku riječ na ikavici. Iako je možemo promatrati gotovo kao jezični fenomen, ikavica u srednjoj Bosni polako nestaje ili se promatra kroz podsmijeh.
„Svoje učenike pokušavam osvijestiti o vrijednosti očuvanja govora kraja u kojem živimo, čijih se odlika mnogi nastoje lišiti. Tu bih na prvom mjestu istaknula govornu baštinu ikavice kao važne odlike našeg ikavskošćakavskog dijalekta“, istknula je Sanja Ledić.
Notra.ba
