U srcu stare Bosne gdje je stoljećima katolički narod živio pod pritiskom i progonima, rodio se običaj koji je postao simbol vjere, identiteta i otpora - sicanje..
To nisu bile tetovaže radi ukrasa, već sveti znakovi križa urezani u kožu kao zavjet Bogu i prkos okupatoru. Kada su Osmanlije otimale djevojke i silom ih islamizirale, katolkinje su na svoje tijelo urezivale križeve - na ruke, prsa, čelo, da se zna čije su i kome pripadaju.
Jer, i ako bi im oduzeli ime, dom i slobodu, nitko im nije mogao izbrisati križ s kože.
Bio je to tihi, ali nepokolebljivi otpor – krvlju urezana vjera u Krista i pripadnost hrvatskom narodu.
Sicanje se obavljalo na Blagovijest ili Veliki petak, kad bi majke i bake sicale mlađe žene, uz molitvu i znak križa. Svaka rana bila je pečat ljubavi prema Bogu i domovini. Danas te starice s križevima na rukama stoje kao živi spomenici naroda koji nikada nije kleknuo pred tuđinom.
Njihove ruke govore više od knjiga - o narodu koji je znao što znači nositi križ, i čuvati ga, makar urezan u vlastitu kožu.
Sicanje - svetinja iz koje je proklijala sloboda.
Križ koji ne blijedi.
Vjera koja ne umire.
Notra.ba
