Klasični prijenosni radari tehnički mogu mjeriti brzinu i na udaljenosti većoj od 500 metara. U praksi se, međutim, mjerenje i snimanje prekršaja često obavljaju s oko 150 do 300 metara, između ostalog kako bi se na snimci jasno vidjela registarska oznaka vozila.
Kako piše Večernji list, ovo pravilo ne vrijedi za sve uređaje. Kada su u pitanju klasične fiksne kamere po gradovima, one vas najčešće „hvataju“ na znatno manjoj udaljenosti, uglavnom od 10 do 100 metara ispred samoga stupa.
Laserski uređaji mjere brzinu na temelju laserskih impulsa koji se odbijaju od vozila. Prema pravilima koja vrijede u Srbiji, oni spadaju u mjerila brzine koja se mogu koristiti kao ručni, prijenosni ili stacionarni uređaji.
Kod klasičnih prijenosnih uređaja tehnički domet može biti veći od 500 metara. Ipak, to ne znači da se svaki prekršaj snima s te udaljenosti. Također, treba imati na umu da policija danas koristi i moderne automatske sustave i takozvane „superradare“. Oni mogu sami, bez zaustavljanja prometnog policajca, snimiti više prometnih traka odjednom te vas fotografirati ne samo zbog brzine, već i ako niste vezali sigurnosni pojas ili ako razgovarate na mobitel.
Pojedini radari mogu mjeriti brzinu vozila koja se od njih udaljavaju, a ne samo onih koja im se približavaju. To je predviđeno i pravilima za određene vrste mjerenja.
Klasični prijenosni radari tehnički mogu mjeriti brzinu i s više od 500 metara, ali se snimanje prekršaja u praksi često obavlja s oko 150 do 300 metara, dok vas gradske kamere snimaju izbliza. Fiksne kamere imaju drugačija obilježja, dok sustavi za prosječnu brzinu funkcioniraju na temelju vremena provedenog na nadziranoj dionici koja može biti podijeljena na više kraćih dijelova.
Najvažnije je da ne postoji pouzdano pravilo prema kojem ste sigurni ako radar primijetite tek na određenoj udaljenosti. Umjesto oslanjanja na procjenu dometa, brzinu valja prilagoditi ograničenju i uvjetima na cesti, navodi Večernji.
Notra,ba
